Ali to nije tako. Ponavljam, to nije tako. Ne postaju duše onih koji su umrli nasilnom smrću demoni, već duše onih koji žive u grijehu. Nije njihova priroda promijenjena, već u svojim žudnjama oni podražavaju zlu prirodu demona. Ukazujući Jevrejima upravo na ovo, Hristos je rekao: „Vaš je otac đavo;“ (Jovan 8:44). On je rekao da su oni djeca đavola, ne zato što su se promijenili u prirodu kakva je njegova, već stoga što su činili stvari kao što su njegove. Zato On dodaje: „i slasti oca svog hoćete da činite“. Takođe Jovan kaže: „Porodi aspidini! Ko kaza vama da bježite od gnjeva koji ide? Rodite dakle rod dostojan pokajanja. I ne mislite i ne govorite u sebi: Imamo oca Avrama;“ (Matej 3:7-9). Pismo je, dakle, naviklo da temelji zakone odnosa, ne na osnovu prirodnog porijekla, već na odnosu dobrog ili lošeg karaktera. Za one koji pokazuju sličnost u ponašanju ili činjenju, Pismo ih proglašava za njihovog sina ili brata.
Ali zbog čega je đavo uveo ovo opako kazivanje? Zato da bi potkopao slavu mučenika. Zato što su i oni umrli nasilnom smrću, on je ovo učinio u namjeri širenja slabog mišljenja o njima. On ovo, međutim, nije u mogućnosti da izvrši. Mučenici ostaju sa svojom slavom. Međutim, on želi da prođe jedna druga, teža stvar. On je, svojim sredstvima, ubijedio vračeve koji rade posao za njega, da ubijaju mnogu nevinu djecu, očekujući da oni postanu lutajuće duše i na kraju njihove sluge. Ali ove teorije su lažne – ponavljam, one su lažne. Šta onda ako demoni kažu, „Ja sam duh tog i tog monaha“? Ništa, zar da povjerujem u tu teoriju zbog ovoga, budući da zli duhovi to govore kako bi prevarili one koji ih slušaju.
Iz tog razloga je Sveti Pavle zaustavio njihova usta, čak i onda kada su govorili istinu, kako ne bi, pod tim izgovorom, u neko drugo vrijeme pomiješali laž sa istinom i još da se smatraju vrijednim priznanja. Jer kada su oni rekli: „Ovi su ljudi sluge Boga Najvišeg, koji javljaju nama put spasenja.“ (Djela 16:17), ražalošćen u duši on prekori vračaru i zapovijedi demonima da izađu. Šta je đavo tamo rekao, „Ovi su ljudi sluge Boga Najvišeg“? Bilo kako bilo, obzirom da su mnogi slabi duhom i ne mogu uvijek znati kako da pravilno odluče vezano za stvari koje govore demoni, on je odmah zaustavio bilo šta vjerodostojno u njima. „Ako“, on ukazuje, „ti si onaj u sramoti, ti nemaš slobodu govora: ćuti i ne otvaraj svoja usta; nije tvoje da propovijedaš; to je privilegija apostola. Zašto si prisvojio za sebe ono što nije tvoje? Ćuti! Ti si otpao od slave.“ Istu stvar je i Hristos uradio kada mu je Mu zli duh rekao, „Znam Te ko si,“ (Marko 1:24; Luka 4:24). On ga je ukorio sa velikom oštrinom, učeči nas da nikada ne slušamo duhove, čak ni onda kada govore istinu. Naučivši ovo, stoga, ne vjerujmo uopšte zlim duhovima, čak ni onda kada govore istinu; izbjegavajmo ih i odvraćajmo. Slušanje učenja i čuvanje istine trebaju da se uče sa preciznošću, ne od zlih duhova, već iz Svetog Pisma.
Da bi pokazali da nije istina da duša, kada se odvaja od tijela, dolazi pod vlast zlih duhova, slušajte šta govori Sveti Pavle: „Jer koji umre oprosti se od grijeha“ (Rim. 6:7), što znači da on više ne griješi. Jer dok duša boravi u tijelu đavo može da koristi nasilje protiv nje, i sasvim je jasno da to ne može kada duša napusti tijelo. Kako onda, oni kažu, ljudi griješe, ukoliko se nad njima ne vrši nikakvo nasilje? Oni griješe dobrovoljno i namjerno, predajući se bez prisile i prinude. Sve ovo dokazuju oni koji su prevazišli smicalice đavola. Tako [Satana] nije mogao da ubijedi Jova da izgovori bilo kakve bogohulne riječi, iako je pokušavao na hiljade načina. Zato se ispoljava da je u našoj moći da budemo podložni uticaju njegovih savjeta ili da ne budemo podložni; i da nismo neminovno pod njegovom samovoljom. Ne samo iz onoga što je upravo rečeno, već iz parabole, sasvim je očigledno da duše kada napuštaju tijelo ne ostaju ovdje, već su odmah odvedene. I čujte kako je to pokazano: „Zbilo se,“ rečeno je, „da je on umro, i da su ga anđeli odveli.“ Ne samo duše odabranih, već i duše grešnika su odvedene. Ovo je takođe jasno i iz primjera o drugom bogatom čovjeku. Kada je njegova zemlja obilno rodila, on je mislio u sebi: „Šta ću činiti? Evo ovo ću činiti: srušiću žitnice svoje i načiniću veće;“ (Luka 12:18). Ovo stanje uma ne može biti bjednije. On je uistinu srušio svoje žitnice; jer bezbjedna skladišta nisu sagrađena od kamenih zidova; ona su „usta siromašnih“. Ali ovaj čovjek je ovo zanemario, jer je bio zauzet kamenim zidovima. Šta mu je, međutim, Bog rekao? „Bezumniče! Ovu noć uzeće dušu tvoju od tebe“. Pribilježite još i ovo: u jednom pasusu je rečeno da dušu odnose anđeli; u drugom, da „oni to traže“; u kasnijem slučaju oni ih odvode kao zatvorenike; u prijašnjem, oni ih čuvaju i sprovode kao krunisanog pobjednika. I kao što je borac u areni, primivši dosta rana, prekriven krvlju, njegova glava biva ovjenčana krunom, a oni koji spremno stoje do njega uznose ga i sa velikim aplauzom i pohvalama nose ga kući vičući i diveći mu se. Na ovaj način su anđeli jednom prilikom odveli Lazara. Međutim, u drugom slučaju strašne sile, vjerovatno poslane u tu svrhu, iziskuju duše. Jer ne može duša sama od sebe napustiti ovaj život, zaista, ona to nije u stanju. Kao što trebamo vodiča kada putujemo iz jednog grada u drugi, mnogo više vođstva treba duši od onih koji je sprovode, onda kada se duša odvoji od tijela, i uzdiže prema budućem mjestu prebivanja. Iz ovog razloga ona se često uzdiže i onda ponovo tone u dubine ispod, strahujući i drhteći jer napušta tijelo. Svijest o grijehu sve nas probija, ponajviše u tom času kada trebamo biti odvedeni, odatle na račun koji se plaća, prema strašnom sudu. Onda, ako je čovjek bio pljačkaš, ako je bio srebroljubac, ako je bio ohol, ako je nepravedno bio nečiji neprijatelj, ako je počinio bilo koji drugi grijeh, sav teret krivice se iznosi na svjetlo, i stavlja mu se pred oči uzrokujući duhovno pokajanje. I kao što su oni koji žive u zatvoru u stalnoj žalosti i bolu, naročito onog dana kada ih dalje odvode i sprovode na mjesto suđenja, i stavljaju ih na traku, čuju glas sudije u sebi; kao što su tada puni straha, i čini se da nisu bolji od mrtvaca, njihova duša, iako u velikim mukama zbog svakog trenutka grešnog djela, mnogo je više povrijeđena kada treba da požuri da izađe.
* δαίμονες, na novijem grčkom, obično znači odvajanje duša ljudi; na starijem grčkom, duhovi čuvari ili negdje potčinjena božanstva. Ovdje se obično prevodi kao lutajuće duše.
Izvor: Parabola o bogatom čovjeku i Lazaru, Druga besjeda (odlomak).
