Популарни постови

среда, 13. април 2011.

Život po jevanđelju Autor: Pavle Patrijarh Srpski

http://www.kickasstorrents.com/zivot-po-jevandjelju-njegova-svetost-patrijarh-srpski-gospodin-pavle-avi-t3203314.html#


"Pozvani smo da činimo saglasno svome zvanju, onoliko koliko možemo i koliko nam je Bog dao. Ni manje, ni više, a ono što mi ne uspemo da učinimo, to ostaje da učini Gospod i nadopuni naše nedostatke."
Kad bismo samo ovu od mnogih poruka patrijarha Pavla upamtili, učinili bismo život mnogo boljim i sebi i drugima. Ali, i učenje je proces. Ako mnoge jednostavne, a mudre reči nismo dokučili za njegova života, nije kasno da ih se podsetimo, da ih pamtimo i prenosimo.
PORUKE
- Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi.
- Kada bih bio poslednji Srbin, pristao bih da nestanem, a da ne bude zločina.
- Pristao bih da nestane ne samo velika nego i mala Srbija i svi Srbi sa mnom, a ne bih pristao na neljudstvo i nečoveštvo.
- Čuvajte i neprijatelje svoje i molite se za njih jer ne znaju šta rade.
- Kao Patrijarh srpski, svoje prvenstvo među jedinkama, a i svako prvenstvo među ljudima, shvatam kao prvenstvo služenja, žrtve i krsta.
-Crkva ne odbija ni one koji misle da su nevernici, pogotovu kad i oni traže načina da dođu u Patrijaršiju, svejedno iz kakvih namera. Uostalom, ja sam svešteno lice, a sveta tajna sveštenstva ne pravi odbir koga ćete primiti i saslušati, ako ga neka muka vodi do vas. A i grešnici su uglavnom veoma nesrećni ljudi, naročito kad su prepuni sebe.
- Smatram da smo za tragediju u Jugoslaviji odgovorni svi. Da su se u ovoj situaciji raspada Jugoslavije našli danas oni ljudi koji su je na miran, ljudski način, sporazumom stvorili 1918. godine, mislim da bi je oni i razložili na miran, ljudski način, sporazumom.
- Da je i svima nama, kao ljudima i hrišćanima, jasno načelo da „zlo dobra donijeti neće“, da je „krv ljudska hrana naopaka“, stvari bi išle sretnije.
Patrijarh Pavle je osuđivao svako nasilje i zločine, bez obzira pod kakvom kapom, uniformom i značkom činjeni, bez obzira kome narodu i kojoj veri pripadali.
NAVIKE
Patrijarh srpski PavleUstajao je vrlo rano, živeo u potpunosti po Jevanđelju i u skladu s onim što je govorio.
Nije koristio televizor, ni radio, niti je čitao novine, znajući da su „prilike takve da će ono što je od važnosti doći i do njega”.
Umeo je sve sam da popravi, bilo da su to cipele, naočale, roletne. Sam je kuvao, šio i nijedan fizički posao mu nije bio ni stran ni težak.
Kada je tek postavljen na tron patrijarha i kada se preselio sa Kosova u zgradu Patrijaršije u Beogradu, još dugo su ga zaticali kako rano ujutro pere stepenište. Iako su mu govorili da "ima ko to radi u Patrijaršiji", on je uzvraćao da je navikao i da mu nije teško. 
Često bi iz Patrijaršije odlazio da se i ne javi, kako bi bez pratnje obavio sve što je trebalo.
Kada je sa episkopima vozom putovao za Austriju na jedan od ekumenskih susreta, baš u njihovom vagonu nije bilo grejanja. Po izlasku iz voza, sve vladike su se žalile na hladnoću i kako su se smrzli, a patrijarh im je, aludirajući na višak kilograma i njihovo salo rekao: "A meni nije imalo šta da se smrzne."
Uzrečica mu je bila:  "Bog te video..."
PROTIVIO SE
- skupim automobilima
- pušenju
- tarifama i cenovniku koje su sveštenici uspostavili za venčanja, sahrane, krštenja...
- kupovanju venaca i svakom pokazivanju bogatstva
U svom Raspisu narodu i vernicima poručivao je da - kada neko umre, porodici umrlog treba pomoći u svakom pogledu, i materijalno u skladu sa mogućnostima, a ne kupovati skupe vence jer time samo drugima pokazujemo koliko novca imamo, a ne kolika je naša tuga.
NOVAC
Iako je za sobom gasio svetla, nije koristio grejalicu, išao pešice kud god je mogao, za patrijarha Pavla moglo se reći da je štedljiv, ali nikako i škrt.
Kao novinarka koja je, po prirodi posla često dolazila u Patrijaršiju, jednom prilikom sam u kabinetu sekretara Njegove svetosti zatekla starijeg muškarca, prilično neugledno obučenog, kako sedi na kanabetu.
Čekajući neko saopštenje SPC, i sama sam već dugo sedela pored tog čoveka i upitala ga: "A koga Vi čekate?" Rekao je: "Patrijarha čekam. On će mi pomoći, prijatelji smo iz detinjstva. Ja sam iz Bosne, svi moji su već izbegli u Nemačku, ja bih kod sina ali nemam mogućnosti da platim put."
Moram priznati, a i danas me stid kad se toga setim, pomislila sam "evo još jednog pacijenta" jer je bilo mnogo onih koji su se tih ratnih godina lažno predstavljali. Čudila me jedino smirenost i potpuna uverenost tog čoveka da će patrijarh sigurno doći. A tako je i bilo.
Nakon što su mu javili da ga u sekretarijatu čeka čovek koji kaže da ga poznaje, patrijarh je sišao, otvorio vrata kancelarije, prepoznao prijatelja koga dugo nije video, zagrlio ga čvrsto nazivajući imenom, nisam upamtila kojim, ali po kome sam zaključila da je iz muslimanske porodice. Patrijarh ga je pitao kako može da mu pomogne, a onda otrčao do svoje sobe, doneo koverat sa novcem i naložio sekretaru da se kupi karta za voz za Nemačku. Zadržao se s prijateljem još neko vreme razgovarajući o porodici, deci... a zatim ga ispratio i poručio da se javi, ako još nešto zatreba.
ANEGDOTE, CITATI, PORUKE, POUKE
Jedan naš kolega novinar, koji stanuje blizu Patrijaršije, često je u džepu jakne svoga sina nalazio bombone. Znajući da mu ih nije kupio, pitao je sina odakle mu. Mališan je odgovorio: "Dao mi moj drug Paja." Posle nekog vremena ocu je već to postalo čudno jer nije mogao da se seti nijednog druga svoga sina po imenu Paja, pa je upitao: "Koji ti je to drug?" Dečak je ko iz topa odgovorio: "Pa naš patrijarh. Kad god prolazi pored parkića u kom se mi igramo, on kupi bombone pa nam podeli. A mi ga volimo jer nam je drugar, pa ga zovemo Paja."
Jednom drugom prilikom, u zimsko doba, deca su se igrala u blizini Patrijaršije. Bio je izuzetno hladan i vetrovit dan, a patrijarh je prolazeći tuda decu pozvao da se sklone od košave i uđu u Patrijaršiju na sokić. Sva deca osim jednog dečaka pojurila su za patrijarhom, samo se jedan zadržao na stepeništu ispred vrata. Patrijarh ga je upitao zašto ne ulazi, a dečak je rekao: "Ja ne mogu, nisam kršten."
Patrijarh mu je na to odgovorio: "Samo ti uđi, sinko. To su novotarije da se deca krste kad se rode. Nekada su se momci krstili pred vojsku, kad su zreli i znaju šta žele. Ako i ti to budeš hteo kad odrasteš, evo, ja ću te krstiti. A sad uđi slobodno."
Kad su ga lekari VMA pitali kako se oseća, u dahu je izustio: "To me pitajte kada ostarim, još sam ja mlad."
Kad se sa ortopedskom hodalicom pojavio u Patrijaršiji, prvo se našalio na svoj račun:"Eto, ja sam samo malo pao, pa sad moram da guram ovo čudo."
Jedan beogradski boem istrčao je iz kafane "?" kad je video patrijarha da ulazi u Sabornu crkvu. Preplićući jezikom rekao mu je: "Nas dvojica smo najbolji ljudi na svetu", a patrijarh mu je na to odgovorio: "Jesmo, al' kad popijemo ništa ne valjamo."
Upozoravajući na štetnost duvana, često je umeo da kaže:"Da je Bog hteo da čovek puši, ugradio bi mu odžak."
U vreme građanskog rata u bivšoj SFRJ, jedan karikaturista ga je nacrtao kao ratnika opasanog bombama i sa "škorpionom" o pojasu. Na to je rekao:"Vi ste mislili da ćete lako sa mnom. Mislite da sam ja slabačak, a evo kako me drugi vide."
Pošto je bio poznat da ide kroz Patrijaršiju i gasi sijalice kako se "uzalud ne bi trošila struja", jednom je uhvatio mladog činovnika da posle radnog vremena na kompjuteru gleda zabavne sajtove. Kad je čuo patrijarhov glas iza leđa, sledio se, a Pavle mu je rekao:"A ti na to trošiš struju?"
Idući u crkvu na Banovom brdu usred leta bio je uporan da se koristi autobus. Kad je njegov pratilac potegao argument da je vrućina, da su autobusi "prepuni razgolićenog ženskog sveta koji ide na plažu na Adu Ciganliju" i da nije zgodno, patrijarh nije popustio:"Znate, svako vidi ono što želi."
Izlazeći iz Patrijaršije, upitao je svog pratioca:"Čija su to tolika luksuzna kola parkirana? Naših vladika. Došli su njima na Sabor", odgovorio je pratilac. "O, Bog ih video! Šta li bi tek vozili da nisu dali zavet skromnosti?!" duhovito je prokomentarisao gospodin Pavle.
Kad je na jednom prijemu bivši ambasador SAD Voren Zimerman pitao patrijarha Pavla šta može da učini za SPC, patrijarh mu je odgovorio:"Samo nemojte da nam odmažete, na taj način ćete nam pomoći."
Kad je fotograf Vican Vicanović poželeo da fotografiše patrijarha Pavla, obratio mu se rečima: “Vaša svetlosti (umesto Vaša svetosti), na šta mu je patrijarh vrcavo odgovorio:
“Kad sam već svetlost, šta će ti blic”?
Moji drugari su 90-ih radili na Akademiji. Kući su se vraćali rano ujutru i jednom su naleteli na usplahirene ljude iz Patrijarhovog obezbeđenja koji su pitali: “Videste li Pavla?” Naime, Pavle je voleo da sam ode po novine ili da se prošeta, ali šta je mogao kad ga je obezbeđenje moralo pratiti.
Podučavao je i druge da se trude da u skromnosti žive. Tako, kada su ga, kao nadležnog episkopa monahinje iz manastira Sopoćani kod Novog Pazara zamolile za blagoslov da kupe „fiću“ (u to vreme najmanji automobil), da bi se njime dopremale potrepštine za manastir, i da ne bi morale do grada da idu autobusom, pošto se dešavalo da ponekad dožive neke neprijatnosti, on je to odbio. Obrazloženje njegovo bilo je:„Nije u redu da kupite automobil od novca koji je dala sirotinja. I još, može da se desi, kad pređete preko neke barice, da isprskate tu sirotinju!“
Daleke 1962. godine, na zahtev nekih episkopa da im se poveća plata, ondašnji vladika raško-prizrenski Pavle odgovorio je pitanjem:“A zašto, kad ne možemo ni ovo što smo imali do sada da potrošimo?”
Dok je bio episkop raško-prizrenski, dugo je izbegavao i da se za njegove i uopšte eparhijske potrebe nabavi automobil. Govorio je:„Dok svaka srpska kuća na Kosovu ne nabavi kola, neću ni ja.“ Na kraju je pristao da se nabavi samo jedan „varburg“, pošto nije bio skup, a bio je pogodan za prevoz robe, raznih crkvenih stvari i drugih potrepština. Episkop Pavle retko je u njega sedao, jer je uglavnom peške išao. Od manastira do manastira, od crkve do crkve, duž i popreko po eparhiji… Zato i nije znao kakvi sve automobili postoje. A kad je jednom kod njega u posetu došao, svojim „pežoom“, episkop žički Stefan, sa kojim je bio izuzetno blizak još iz Bogoslovije, i kad su krenuli tim njegovim automobilom da zajedno obiđu neka mesta u eparhiji, reča vladika Pavle:"E, brate, Stefane, baš ti je dobar ovaj tvoj „varburg“!"
Jednom prilikom, dok je patrijarh razgovarao sa svojim saradnicima, u njegov kabinet je nenadano ušao nepoznati čovek četrdesetih godina, tvrdeći da mu se ukazala Bogorodica. Patrijarh ga je pažljivo saslušao i kazao:“Slušajte, gospodine, ja sam dugogodišnji kaluđer i vladika skoro 50 godina, svakog dana služim Bogu i ni anđeo mi se još nije javio, a vama se Bogorodica javila! Nemojte, molim vas.”
Na isti način vladika Pavle nastavio je da živi i kada se preselio u Beograd, kada je izabran za najvišu crkvenu dužnost. U to vreme, kao i obično, imao je samo jednu mantiju. Sestra od tetke Agica, koju je često posećivao, zadirkivala ga je:„Kakav si ti patrijarh kad imaš samo jednu mantiju?“ Na to će novoizabrani patrijarh: „Šta će mi više, ne mogu dve odjednom da obučem!“
A jednom prilikom, dok se tramvajem vraćao u Patrijaršiju, desilo se nešto što je za to vreme bilo sasvim neobično. U tramvaju punom putnika, koji je išao prema glavnoj beogradskoj železničkoj stanici, neko naglas izusti: „Evo ga patrijarh!“ i krenu da zatraži blagoslov. Nagrnuše potom i mnogi drugi. Stvori se velika gužva. Vozač zaustavi tramvaj i naredi da svi, osim patrijarha, izađu napolje. Ostavi otvorena samo jedna vrata, i onda zapovedi:
„A sad jedan po jedan…“ I tako svi, bez gužve, priđoše i uzeše blagoslov od patrijarha.
Posebno je zanimljivo da je patrijarh Pavle ostavljao hranu da odstoji po nekoliko dana pre nego što bi je pojeo, kako bi ona bila izložena bakterijama, jer je smatrao da je to blagotvorno za organizam. Odeću je sam šio, krpio i prao. Ni za cipele mu nije bila potrebna ničija pomoć, popravljao ih je i održavao sam. Oni koji su imali priliku da borave u sobi u kojoj je spavao kažu da je po skromnosti podsećala na pravu monašku keliju.
Probijajući se ka glasačkoj kutiji kroz ljude naoružane kamerama, fotoaparatima i kasetofonima, u pokušaju da prođe na jednu, pa na drugu stranu, patrijarh je u jednom momentu kazao:“Ako ne mogu frontalno, mogu dijagonalno.”
Beograđani su patrijarha Pavla često susretali na ulici, u tramvaju, u gradskom autobusu… Jednom prilikom, dok je sam išao uzbrdo trotoarom Ulice kralja Petra, u kojoj je sedište Patrijaršije, sustiže ga, u najnovijem modelu „mercedesa“, poznati sveštenik jedne od najpoznatijih beogradskih crkava. Zaustavio je automobil, izašao i obratio se patrijarhu: - Vaša svetosti, dozvolite da vas povezem! Samo recite gde treba… Patrijarh ne htede da ga odbije, uđe i sede. Čim krenuše, videvši kako luksuzno izgleda ovaj automobil, upita ga patrijarh: - A, je l’ te, oče, čiji je ovo auto? - Moj, Vaša svetosti! – kao da se pohvali protojerej. - Stanite! – zapovedi patrijarh Pavle. Izađe, prekrsti se i reče svešteniku: - Neka vam je Bog na pomoći!
Slovio je za čoveka koji je predstavljao pravu muku za ljude iz obezbeđenja koji su ga pratili. Često je znao da im se izgubi na ulici, ulazio je u razgovore sa prolaznicima ili nešto kupovao u usputnim prodavnicama. Brinuo je sam o sebi – sam je spremao hranu, koja je gotovo uvek, preko cele godine, bila posna, a najčešće je jeo obično povrće na vodi. Samo o praznicima obrocima je dodavao malo ulja, retko kad parče ribe, a meso – nikada. Omiljeno piće i hrana su mu bili sok od paradajza i kopriva, a kada nije bio post – mlečni proizvodi.
Patrijarh Pavle dosta je polagao na crkveno pojanje. Jer, kako je govorio, najprirodniji religiozni doživljaj javlja se u crkvi i na liturgiji, kada se čovek preda duhovnoj muzici. Još kao dečaka u rodnoj Slavoniji, Gojka Stojčevića su zapazili da lepo peva, pa su ga prozvali – Pjevalica. U toku studija bio je sekretar Hora studenata Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. I kasnije, kada se zamonašio, Pavlu je pevnica u hramu bila omiljeno mesto. Jednom prilikom za vreme bogosluženja, patrijarh Pavle, roditeljski, tihim glasom, upozori bogoslova koji je bio za pevnicom: - Sinko, obratite malo više pažnje…, čini mi se da to ne radite baš kako bi trebalo! Ovaj odgovori, pomalo uvređeno: - Pa, znate, Vaša svetosti, svaka ptica peva svojim glasom. Patrijarh će na to: - Jeste, sinko, ali u šumi. Ovo je crkva!