Популарни постови

понедељак, 27. јун 2011.

Борба за веру - Епископ Николај Велимировић

С р б и н е б р а т е, теби се обраћам, да те нешто упитам. Не устављај волове твоје, и не задржавај плуг твој. На питање моје можеш одговорити и орући. Не питам те за пут, да би морао дићи руку са плуга и показати ми пут. Не иштем ти воде, да би морао престати с орањем и повести ме на извор. Гле, ти цео дан ореш и цео дан мислиш, и мисли твоје остају затворене унутра у теби. Хоћу да те упитам о нечем што је унутра у теби, на што ми можеш одговорити држећи руке на плугу и корачајући лагано браздом за воловима.

- Да ли још гори кандило вере унутра у души твојој? Да ли имаш довољно уља у кандилу твоме, и да ли ти је светло унутра у души твојој? Србине брате, гори ли у теби кандило вере?

То је моје питање, и то сам хтео да те питам, али не у име моје. Не питам те у име моје него у име родитеља твојих који те вером Христовом крстише и крвљу Христовом причестише;

и питам те у име ђедова и прађедова твојих, који их препуног и пламеног кандила вере своје налише и зажегоше кандило вере у души твојој;

и питам те у име оних даљих предака твојих, који у ропству од пет стотина година под Турцима не дадоше да се кандило вере у њима угаси; када се за пола хиљаде година беше угасила српска слобода и држава, једино што они одржаше неугашено то је кандило вере у душама њиховим;

и питам те у име оних твојих предака који јуначки примише смрт за веру своју на коцу и конопцу, као бесправни робови, у мраку робовања;

и питам те у име оних још даљих предака твојих који с честитим кнезом Лазаром на Косову битку бише и за Крст часни живот свој положише;

и питам те у име оних твојих славних и честитих кнежева, благоверних царева и благочестивих царица, опет предака твојих, који окитише ову земљу твоју славним задужбинама, белим црквама и манастирима, одакле су сви нараштаји српски после њих доливали уља у кандила своја и зажегали треперави пламен вере свете;

и питам те у име светих Патријараха српских, часних свештеника и монаха, који кроз векове борбе, и муке, и искушења и тиме чуваше онај свети огањ вере у Србину да се не угаси, као прави светлоносци и духоносци;

и питам те, најзад, у име оног најсветијег духовног праоца твога, у име оног моћног и милог Саве, оног неустрашивог мужа и плачљивог молитвеника, који је исплакао срце своје пред живим небесима, да би се у народу српском до конца векова очувао свети пламен вере.

У име те велике и племените војске твојих благородних предака, чију си крв и дух и веру и ти наследио као законити наследник, у име њихово а не у име моје ја те питам, племенити Србине брате: да ли још гори кандило вере унутра у души твојој?

II

З л и в е т р о в и у д а р и л и су са свих страна на тебе, Србине брате, осећаш ли? Видиш ли? Чујеш ли?

Хоће да угасе кандило вере унутра у души твојој.

Хоће да прекину везу твоју са родитељима твојим, са прецима твојим, са славом твојом.

Хоће да искидају основу живота твога, на који си ти поткан и уткан.

Хоће да те одвоје од струје светлости и силе, која ти се спуштала у душу с неба и која те уздизала к небу.

Хоће да те оставе у тами крајњој, без кандила и без пламена божанског што ти Створитељ твој дарова кроз претке твоје и кроз цркву твоју.

Хоће да те осиромаше и оголе, да ти душу испразне и учине је пустињом, да те направе празном и пустом сенком без обадве славе, без славе твоје земаљске отаџбине и небеске.
Са три стране ударили су зли ветрови на тебе са севера и запада и југа. Остао ти је само исток, одакле је мир души твојој.

Од Истока је дошао мир души твојој. Од Истока ти је Христос јављен. Твој свети Сава окренуо те је лицем ка Истоку; кадгод ти је мука, да би се окренуо Истоку и поклонио Богу Спаситељу своме.

Окрени се и сада Истоку. Сада ти је мука. Ударили су зли ветрови на те, и мука је духу твоме. Три су најгора ветра: безверство, кривоверство и маловерство.

Безверци хоће да подсеку корен душе твоје. Може ли се одржати дрво кад му се корен подсече? Шта има осетљивије од корена једне биљке? Можеш јој лишће стрести; можеш јој гране одсећи; можеш јој чак и стабло насећи - остаће жива. Али ако јој корен подсечеш, зар ће остати жива? Зар се неће исушити сви сокови њени, и зар ће се моћи икад више покрити зеленилом и цветом и плодом?

Кривоверци хоће да ти наметну своју криву веру, која је њима искривила срце и душу и карактер. Хоће, да и тебе виде искривљена слично оној лисици са одсеченим репом која је предложила свима лисицама да одсеку реп. Тако су једни кривоверци одсекли празновање недеље па узели јеврејску суботу; други су одсекли постове; трећи су одсекли светитеље, и кандила и иконе и крст; четврти су одсекли причешће крвљу Христовом, и тако редом.

Маловерци хоће да се зову хришћанима, само да се зову али не и да буду. Плаше се мрака безверства, гаде се лажи кривоверства, али ни своју веру не држе друкчије него на језику. Језиком су живи а срцем мртви. Стоје међу синовима Православља и не држе закон православни. Броје себе у синове светосавске, а не ходе путем оца свога светога Саве. Као јалова су дрвета међу дрвећем родним истог имена и у истом воћњаку. Као изостали и знемогла трупа, која се лено вуче у позадини за ревносном и сјајном војском Христовом.

Безверци хоће да разбију кандило душе твоје. Кривоверци хоће да ти у кандило наспу воду место уља. Маловерци дају ти слободу да држиш кандило своје како ти хоћеш, само не желе да га виде запаљено.

То су три зла ветра која су ударила на душу твоју у ове дане. Нека те Свевишњи благослови да будеш благословен и снажан. Јер само благословени и снажни могу се спасти од она три зла ветра. Буди благословен и снажан. Србине брате мој!

III

В е р а т в о ј а б р а н и т е од сваког зла, Србине брате.

Кадгод те снађе невоља, вера ти твоја помаже.

Када ти се овај свет учини као тамница, без капије и вратница, вера ти твоја говори: Не бој се! Створитељ твој држи све у својој власти. Он тебе назива сином, и воли да ти Њега зовеш оцем.

Када те оставе и презру суседи твоји, вера те твоја брани и сведочи ти: Отац твој небесни није те оставио и није те презрео.

Када згрешиш, па људи виде твој грех и осуде, и одбаце те као сувишну дроњу у овоме свету, вера твоја брани цену твоју и говори ти: Христос за грешнике умре на крсту. Он је платио твој грех пред Богом, и ти си Богу врло скупоцен и драгоцен.

Када ти се догоде губици и штете, и нема никога на кога би наслонио своју брижну главу, вера те твоја брани од мрачних мисли и брига и казује ти, како све оно што је испало из твоје руке пало је у руке Оца твог, чија су сва богатства и сва имања и сва блага свих светова.

Вера те твоја брани у болести и од болести, у муци и од муке, у тами и од таме, у очајању и од очајања, у самоћи и од самоће, у смрти и од смрти. И од смрти брани те и одбраниће те вера твоја. Ваистину, чак и од смрти, од које безверци чак и не знају, да има одбране.

Од безверства брани те вера твоја, од те губе над сваком губом, од тога мрака гушћег од сваког мрака и хладнијег од сваког мраза. О Србине брате, безверство је жива смрт људи и народа. Свака смрт је мртва, а безверство је жива смрт. Од те живе смрти тебе брани и чува вера твоја.

Какав је распаднути леш у шареном ковчегу, таква је душа у живом телу безверника. Он је гроб, окречен и нашаран и ограђен, а унутра је сама смрт, све смрт, свака помисао смрт, свака жеља смрт, свака намера смрт, сваки план смрт.

Шта те може сачувати од ове живе смрти; од ове смрти која носи маску живота, шта те може сачувати, Србине брате? Само вера твоја у живога Бога Створитеља, и у Христа Спаситеља. Вера у Христово сведочанство које си ти чуо и примио. Вера у Христово знање, свезнање, које ти је предато под скромним именом вере, премда је ова вера поузданија од сваког другог знања што је од човека и кроз човека, а не од Бога и кроз Бога.

Ова света и животворна вера твоја одбранила је претке твоје у дуговременом ропству од очајања, а у време устанка од клонулости и колебљивости.

Ова света и животворна вера твоја одбранила је претке твоје у дуговременом ропству од очајања, а у време устанака од клонулости и колебљивости.

Ова света и животворна вера твоја брани те од непоштења, од неморала, од нечистих послова, од прљавих дела, од злочина, од зверства и дивљаштва.


Тешко ћеш рећи, и ваистину не можеш се сетити, да си у животу имао силнијег и милијег браниоца од вере твоје, која и јесте онај пламен у кандилу твојем унутарњем, што осветљава и греје душу твоју, Србине брате мој!

IV

Б р а н и и т и в е р у т в о ј у, Србине брате. Кад вера твоја брани тебе од свих зала овога века, брани и ти њу, веру твоју. Брани њу која тебе брани.

Плуг брани тебе од глади, земљорадниче; мораш и ти бранити њега од рђе. Иначе ћеш остати гладан.

Огањ брани тебе од глади, ковачу; брани и ти њега од влаге и пепела. Иначе ћеш остати гладан.

Као што земљорадник брани плуг од рђе, да би га плуг одбранио од глади; и као што ковач брани огањ од влаге, да би га огањ одбранио од глади, тако и ти мораш бранити веру своју од злих ветрова, да би вера твоја одбранила живот твој и снагу и радост.

Ткаља добро чува брдо у разбоју, да би брдо било у реду. Јер само на добром брду може ткаља изаткати одећу себи и деци својој.

Домаћица добро чува брашно од плесни, да би брашно било здраво. И пажљиво га сеје и просејава, да би умесила здрав хлеб за себе и децу своју. Да би јој деца са њом здрава била.

Као што ткаља чува брдо у разбоју, да би била одевена она и деца њена, тако и ти мораш чувати веру твоју православну. Српкињо сестро. Јер из вере и помоћу вере ткају се све остале врлине, које одевају душу човекову, Српкињо сестро.

И као што мудра домаћица чува и просејава брашно, да би имала здрав хлеб за себе и чеда своја, тако и ти мораш чувати веру своју православну, и чистити је и просејавати од сваког труња, Српкињо сестро. Јер само здрава и чиста вера храни душу и даје здравље души, Српкињо сестро, души твојој и душама милих ти чеда твојих, Српкињо сестро.

Славуј чува грло своје, веома га строго чува, да би грло његово могло извијати песму што весели срце његово и срца свију оних који слушају песму славујеву. Од свега што је шкодлјиво и штетно по грло чува славуј грло своје, веома га строго чувам.

Паун чува перје своје, ревниво пази и чува златоткану одећу своју, која је њему дика а радост људима који га гледају. Да му неко не ишчупа перје; да му нешто не упрља перје; веома ревниво чува се и брани паун, и уздиже главу своју на високом врату као стражар на кули и обзире се тамо и овамо пазећи, да му неко не ишчупа перје или да му нешто не упрља перје.

Као што славуј чува грло своје, извор радости своје и туђе, тако и ти чувај веру своју. Српче моје златно. Јер је вера твоја извор радости твоје, дубоки и непресушни извор радости твоје и свију оних који те љубе око тебе.

И као што паун чува дивно перје своје, понос свој и вредност своју, тако и ти чувај веру своју, Српче моје златно. Јер је вера твоја свети украс душе твоје, понос и вредност душе твоје.

Јеси ли видео славуја, замукла грла? Вреди ли што? Чује ли га ко? Тражи ли га ко? Плаћа ли ко замуклог славуја више него врапца? Глас чини вредност славују. Глас му даје високу цену. Глас му прибавља дивљење и љубав.

И јеси ли видео пауна очупана? Одлучена од све његове славе и лепоте? Зар га не сматрају за ругобу и чудовиште, без златотканог плашта његовог, којим га је Творац огрнуо и уздигао за цара међу пернатицама?

О Српче моје златно, вредност твоја у вери је твојој. Ако би, не дај Боже, неки злокобни ишчупао веру из душе твоје, бићеш јевтинији од замуклог славуја, и чудовишнији од очупаног пауна.

Брани, дакле, веру своју, јер она брани тебе. Вера ти је извор живота, вера-храна, вера-одело душе твоје, вера-здравље твоје, вера-песма твоја и радост и весеље, вера-вредност твоја, вера-цена бића твога, вера-пламен Божанства у теби, Србине брате мој.

V

Ј е д н о д у ш н о б о р и т е с е з а в ј е р у Ј е в а н ђ е љ а, заповеда апостол вере (Филип, 1,27).

Кад се један брат твој бори за веру Јеванђеља, било унутра у себи или око себе, било са својим страстима или са демонима или са људима безверним, кривоверним и маловерним, ти не смеш мировати него мораш му притећи у помоћ. Уз тебе и све остале хиљаде и милиони православних. Борбу једнога примају сви, и од борбе свију не сме ниједан изостати. Апостол вере наређује свима а не једноме: Ј е д н о д у ш н о б о р и т е с е - сви.

У старија времена кад су групе хришћанских мученика страдали за веру јеванђелску, сви остали хришћани притицали су им у помоћ. Једни су их обилазили по тамницама, други су им слали дарове, трећи су бринули о деци њиховој или о старим родитељима, четврти су се молили Богу за њих.
И ти тако чини. Кад се неки брат твој бори за веру јеванђелску, веру свету православну, притеци му у помоћ и пружи му помоћ, да му лакше буде. Помози му или руком, или језиком, или молитвом и добром жељом пред Богом. И сви тако нека чине. Јер његова борба твоја је борба, и његова победа биће твоја победа.

Борба за веру борба је за душу; борба за душу борба је за прави живот; борба за прави живот борба је за једну вредност већу и вишу од свега света и свега у свету. Јер Христова су уста изрекла ону велику реч: ш т а к о р и с т и ч о в ј е к у д а ц е о с в е т з а д о б и ј е а д у ш у с в о ј у и з г у б и? Заиста велика и света реч, изречена од најсветијих уста.

Шта ће користити цео свет рецимо завојевачу целога света кад легне на самртни одар? Хоће ли мислити у том часу растанка о ономе што оставља или о ономе што носи собом у вечност? О како ће му луда и смешна изгледати сва борба његова за оно што мора оставити а не за оно што мора понети! Цела борба промашена; цео век промашен! Јер се борио за туђе а не за своје. Добитак оставља у туђим рукама, а губитак узима собом и носи из овог света. Туђе отимао, своје изгубио. Удаљује се од гнева људског, а иде у сусрет гневу Божјем.

Зато ти и говорим, Србине брате: борба за веру то је борба за душу, а борба за душу то је борба за главну имовину своју и за вечни живот. Не говорим ти у име моје него у име свих предака својих, светих и витешких, који се Бога бојаше, за душу бринуше, и за веру борбу и борбу и борбу водише. Па чак и кад битке на светском попришту изгубише, душе своје спасоше и у царство Христово се уселише.

VI

"О в а ј е з е м љ а б е д е м Х р и ш ћ а н с т в а". Тако писаше прађедови твоји из Милошевог Устанка православном цару руском када искаше од њега помоћ.

Тако Срби, прађедови твоји, схватише и назваше ову Божју земљу, ову твоју очевину и дедовину, Србине брате.

Преко хиљаду година ова земља је била бедем Хришћанства. Преко хиљаду година на њој је крст Христов час уздизан час обаран. Но и кад је обаран од кривовераца, крст Христов скриван је у срце народно и тамо се сијао и блистао. У љутим временима робовања Срби су га скривали тамо где лопов не краде нити разбојник отима, скривали су га често али никада издали.

Оно што је од Бога намењено, не може се слабом руком људском обрнути. Јачи је Бог од човека, јачи од свега света. А Он, Свемоћни и Свезнајући наменио је овој земљи да буде бедем Хришћанства. Како велика и величанствена предодредба Божја за твоју земљу, Србине брате! Бог је одредио твоју земљу да буде бедем не чега маленог и малозначајног, или уског и пролазног него да буде бедем вечног Хришћанства.

На Суду Страшноме питаће Господ народ српски, како се борио на овом бедему? И како су дубоке ране његове за веру праву? И колико су дубока и широка гробља мученика српских за истину Христову? У Дан Свеопште Расплате јавиће се све сузе народа твога, избројати све ране, измерити сва крв, срачунати све жртве. И све ће се стоструко и хиљадоструко платити онима који се нађу достојни и дариваће им се живот вечни. И срце ће се твоје радовати кад види и чује небесну славу твога народа.

Због тога ти говорим: бори се и не клони! Тајанствени сат времена, навијен руком Створитеља, сваки минут избија и откуцава земни рок земнородним. И на сваки откуцај анђели изводе из овог живота чете Божје, и пресељавају их у други свет. Кад избије твој минут, ти ћеш морати оставити све и поћи једино са душом својом. Бори се за душу, да би имао с чим поћи у онај свет. А борба за душу борба је за веру. Јер је речено и потврђено, да само душа са вером има намену и сврху. Душа без вере нема ни намене ни сврхе. Тако је речено и тако потврђено.

П а з и, ш т а м р з и ш а ш т а в о л и ш. Када се бориш за веру своју љуби веру своју свим срцем својим, јер ти је она дарована од Онога који тебе љуби. Вера је дар љубави, та твоја вера, права вера православна. Србине брате. Кад љубиш веру своју, љубиш Дародавца вере своје.

Страсти помрачавају ум, и гасе кандило вере. Кад се бориш са страстима својим, мрзи страсти своје свим срцем својим.

Безверство пустоши душу чупајући све божанско семе из душе. Безверство је жива смрт, гора од сваке смрти. Кад се бориш с безверницима, мрзи безверство свом душом својом, а и не мрзи човека на кога је пала губа безверства. Кад не мрзиш вола свога, на коме је куга; и кад не мрзиш овцу своју, на којој је метиљ - како би мрзео човека брата свога, на коме је губа безверства? Претешко је бреме безверства и само собом: немој товарити на брата твога још бреме мржње твоје.

Кривоверство је вера искривљена, скршена и смањена, као дрво буром искривљено и градом скршено. Кад се бориш с кривоверцима, мрзи кривоверство, у виду јереси и секата, свом душом својом, али не мрзи човека са вером искривљеном и осакаћеном. Кад не мрзиш дрво градом изломљено и осакаћено, како би мрзео човека брата свога, у кога је вера искривљена и душа осакаћена?

Маловерство је вера без плодова. Кад се бориш с маловерцима, мрзи маловерство свом душом својом, али не мрзи човека брата свога, јер на њему је та облест и он је страдалник.

Кад не мрзиш пшеницу израслу и изђикалу, али без влата и зрна, него бринеш како да јој помогнеш да би влатала, - како да мрзиш човека брата свога, кога је снашла невоља, да има веру али бесплодну, и да му кандило вере буде не без уља али без пламена?

Бог ће ти помоћи, и ти ћеш победити.

Бог ће те благословити, и ти ћеш одржати веру своју, највеће благо своје, Србине брате мој.

Кад очуваш веру своју, очувао си душу своју. Кад очуваш душу своју, лако ћеш се растати са овим светом, и лако ћеш ући у живот вечни, који обећа Створитељ
благословеним Својим.

субота, 11. јун 2011.

GRESI SU TVOJI NA VRATU MOJEM, ČEDO!





“Mora da vam je teško oče Jovane da slušate i primate ispovest ljudskih greha?..» Odgovorio sam: «To je – Pasha! To je velika radost – čuti iskreno pokajanje za bilo koje grehe (i što je čovekov greh veći to je radosnije njegovo pokajanje). Čovek oslobadja svoju dušu od smrti – i to je radost».


Arhiepiskop Jovan (Šahovski)

Ispovest se odvija izmedju čoveka i Boga, a ličnost sveštenika u ispunjenju Tajne nema nikakvo značenje. Ali Crkva nije samo Božanski, već i Bogočovečanski organizam. U svim Tajnama je prisutan taj lik Bogočovečanstva, pa tako i u Tajni ispovesti. Sveštenik, koji prima ispovest, je često pomoćnik onome koji se kaje na svom duhovnom putu, i tada ličnost sveštenika na ispovesti već ima svoj značaj. Ali se učešće sveštenika ne svodi samo na to.

U drevnoj ruskoj praksi sveštenik je razrešujući grehe, izgovarao: « Tvoji gresi su na mome vratu, čedo» - i stavljao bi ruku grešnika sebi na vrat, pokazujući time da ga Crkva uzima na sebe, kao zabludelu ovcu. To ne znači da sam sveštenik prima lično na sebe njegove grehe, ali on zastupa celu Crkvu, pokazujući time da se upravo to dešava u njenom životu: kada je bolestan jedan član, bolesna je cela Crkva. U tom slučaju cela Crkva strada preko u ličnosti sveštenika. Uvek, kada dolazi grešnik koji se kaje, upravo sveštenik treba da zastupa tu Crkvu, koja strada zajedno sa njim.

Ličnost sveštenika ima kolosalni značaj. On u Tajni ispovesti ne može ravnodušno da fiksira pokajanje njemu nepoznatog čoveka, već treba koliko je moguće duboko molitveno da primi u svoje srce grehe svoga čeda. Za sveštenika nijedna ispovest ne predstavlja samo običan razgovor, i njegovo učešće se ne svodi na to da je on pozvan da svedoči šta je potpuni prestup. Stanje sveštenika na ispovesti je – primanje na sebe kroz Crkvu bola brata koji strada.

S jedne strane, sveštenik je za vreme ispovesti duhovno otvoren za primanje tog bola. Imajući u sebi takvu spremnost i sastradalnu ljubav, koja podražava Hristu, duhovnik treba da bude potpuno otvoren kako bi svaka rana koju je čoveku naneo satana, greh i sopstvene strasti, bila bol i za samog sveštenika. Zastupajući Crkvu, on treba da oseti taj bol, da ga preboli, jer je Crkva jedinstveni organizam u kome se bol jednog člana odražava na čitavo telo.

S druge strane, pri izvršenju Tajne, sveštenik je beskrajno zaštićen Božijom milošću i blagodaću kako razorna sila greha ne bi uništila i njega samog. I Božija blagodat koja pokriva sveštenika je blagodat koja je darovana celoj Crkvi, kao isceljujuća blagodat, kao blagodat Duha Svetog, koja hrani siromašne i leči nemoćne, kako se o njoj govori u Tajni hirotonije. Crkva se u Tajni pokajanja otkriva i sa Božanske i sa ljudske strane. I s jedne strane, sveštenik, kao čovek, projavljujući Bogočovečanstvo Crkve, treba da uzme na sebe bol drugog, a s druge strane kao lik Prvosveštenika Hrista, treba da da čoveku isceljenje koje proističe od Boga, a preko čoveka.

Sveštenik u Tajni pokajanja nastupa kao milosrdni samarjanin (pogl. Lk. 10, 30-35), koristeći blagodat Crkve koja je sposobna da isceljuje rane. Sveštenik poseduje te darove, kako bi oni preko njega bili preneti grešniku koji se kaje. U tom smislu on nije samo sveštenik, njegovo sveštenstvo je – blagodatna sila Crkve, iako s ljudske tačke gledišta takav odnos prema pokajanju za mnoge sveštenike predstavlja pravi podvig.

Upravo sveštenik zastupa Crkvu, koja grešniku daruje isceljenje, i radost, koja obuzima čoveka u Tajni pokajanja u trenutku isceljenja od greha, to je ta radost kojom se raduje Crkva, kojom se raduje celo telo, kada se raduje jedan član, i sveštenik ne može a da ne oseti takva blagodatna stanja. To je upravo taj trenutak kada on istupa kao sama punoća Crkve Hristove.

Slično stanje je opisivao protojerej Gleb Kaleda, kada je odlazio da ispoveda zatvorenike i razgovarao sa onima koji su bili na samrti. Kratko pre svoje smrti ovaj 70-ogodišnji sveštenik, prosvetljen i pun radosti, govorio je: «Oci, zbog čega ne idete u zatvore? To je takva radost!» On je tu radost isceljenja neprekidno osećao na sebi kao radjanje novog života. Ona za sveštenika uvek predstavlja blagodatnu platu za bol, koji prima na sebe, i ta blagodat u Tajni ispovesti potpuno pokriva svu težinu, koju on stavlja na «svoj vrat», primajući na sebe ispovesti drugih ljudi.

Protojerej Aleksej Uminski

MNOGI SE ISPOVEDAJU ALI MALO NJIH SE KAJE





Ispovest je jedna od Svetih Tajni naše Crkve. To nije formalna, uobičajena radnja („da bismo bili na sigurnoj strani“, ili „da bismo se pripremili za dolazeći praznik“), nije nasilini i nepripremljen akt, to nije izolovana dužnost i obaveza, potreba za psihološkim rasterećenjem. Ispovest uvek treba da bude propraćena pokajanjem. Jedan Svetogorski starac kaže:

„Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!“ (starac Emilijan iz manastira Simonopetra, Sveta Gora).

Pokajanje je proces koji započinje duboko u nama, proces kajanja i tuge jer smo se udaljili od Boga. Iskreno pokajanje nema veze sa nesnosnim bolom, preteranom tugom i nemilosrdnim osećajem krivice.

To nije iskreno pokajanje, već skriveni egoizam, osećaj da se naše „ja“ gazi, ljutnja na nas same, ljutnja koja iziskuje osvetu jer smo poniženi, osramoćeni, a sramota i poniženje se danas retko mogu tolerisati.

Pokajanje znači promena našeg razmišljanja, našeg karaktera, obnavljanje morala i odbacivanje greha.

Pokajanje znači ljubav prema vrlinama, dobročinstvo, želja, spremnost i jaka sklonost da se opet  sjedinimo sa Hristom kroz blagodat Duha Svetoga.

Pokajanje počinje u dubini srca i neizostavno kulminira u Božanskoj, Svetoj Tajni Ispovesti.

Tokom Ispovesti, osoba se iskreno kaje i ponizno ispoveda svoje grehe pred duhovnikom, kao pred samim Gospodom.Ni jedan naučnik, ni jedan psihijatar ili psihoanalitičar, psiholog, sociolog, filozof ili teolog ne mogu zameniti ispovednika.

Ni jedna Ikona, čak ni ona najčudotovornija, ne može dati ono što ispovest daje: opraštanje grehova. Ispovednik uzima osobu koja se ispoveda pod svoju zaštitu; on tu osobu usinovljuje, čini sve napore da se ta osoba ponovo duhovno rodi. Zato se ispovednik naziva „duhovnim ocem“.

Obično je duhovno očinstvo doživotno, sveto i moćno – čak i više nego bilo koja porodična veza. Duhovo rađanje je jedan bolan proces. Ispovednik mora da prati dušu ispoveđenog čeda sa strahom Božijim ( kao onaj ko je za tu dušu odgovoran pred Bogom), sa razumevanjem, ponizno i u ljubavi, i da osobu rukovodi neprimetno uvek uzlaznim putem Hrišćanskog života.

Onaj ko ispoveda dobio je poseban blagoslov od svog Episkopa za ovu Svetu Tajnu. Međutim dar „ da sveže i razveže“ grehe ispovednik je dobio još kada je rukopoložen u sveštenika, kada je tim rukopoloženjem postao naslednik Apostola. Dakle, važnost tog sukcesivnog kanonskog nasleđa od Apostola preko Episkopa do sveštenika od centralnog je i najvećeg značaja. Kao i sve ostale Svete Tajne u našoj Crkvi, Sveta Tajna Ispovesti obavlja se ne sveštenikovom veštinom, ne njegovim znanjem, pismenošću, elokventnošću, energijom, mudrošću -ne čak ni njegovim vrlinama i svetošću – već kroz kanonsku važnost njegovog svešteničkog poziva i kroz blagodat Duha Svetoga.

Mogući grehovi sveštenika ne ometaju Božansku milost tokom ove Svete Tajne. Jadni mi ako smo bili u nedoumici (zbog nedostojnosti sveštenika) da li hleb i vino zaista postaju prečasno Telo i Krv Hristova tokom Svete Liturgije! To naravno ne znači da sveštenik ne treba da brine o svojoj sopstvenoj „čistoći“ duše.

Dakle, ne postoji „dobar“ ili „loš“ ispovednik. Svaki ispovednik daje isti oproštaj. Međutim, mi imamo pravo da biramo duhovnika i naravno da se obratimo onom uz koga se zaista osećamo opušteno, duhovno sigurni. Ali stalno menjanje ispovednika nije vrlo trezvena odluka. Ova tendencija ne otkriva duhovnu zrelost. Ispovednik ne bi trebalo da se nepotrebno uzrujava ili da stvara problem ako se desi da njegovo duhovno dete ode od njega.

To samo može da znači da je duhovno čedo bilo previše sentimentalno vezano za svog duhovnog oca, a ne za Hrista i Crkvu Njegovu. Duhovni otac može odlazak duhovnog čeda da razume kao uvredu, može pomisliti da ne postoji niko bolji od njega, ili može misliti da duhovno čedo pripada isključivo samo njemu, da on može da dominira nad njim. Neki duhovni oci se ponašaju tako nasilno smatrajući da je onoj drugi tj. njihovo duhovno čedo u podređenom položaju.

Napomenuli smo da je ispovednik duhovni otac, i da to duhovno očinstvo i duhovno rađanje podrazumeva težak i naporan rad.

Dakle, prirodno je da duhovnik oseća bol ako njegovo duhovno čedo odstupi od njega. Međutim, bolje je da umesto tih bolnih osećaja duhovnik nastavi da se moli za svoje duhovno čedo i njegovo zajedništvo sa Crkvom. On mora da radi za to dete, a ne protiv njega.

Posao ispovednika nije da površno čuje grehe i da pročita razrešnu molitvu. Ispovest nije ograničena na sat vremena razgovora ili manje. Kao dobar otac, ispovednik stalno brine za svoje duhovno čedo, a ono ga pažljivo sluša i poštuje. Dobar ispovednik savetuje na odgovarajući način, on ističe talente svog duhovnog čeda i ne stavlja nepotreban teret na njegova pleća, daje epitimiju sa blagošću, samo kada mora, teši ga kad je demoralizovan, potišten, ozlojađen, iscrpljen, on nikada ne obeshrabruje već leči i stalno pomaže u iskorenjavanju strasti,a sticanju vrlina oblikujući poverenu mu dušu da bude nalik Hristovoj.

Ovaj odnos duhovnog oca i deteta je odnos na kome stalno treba raditi.  Na kraju, odnos postaje ispunjen osećanjima udobnosti, poverenja, poštovanja, ushićenja i svetosti. Kada se ispoveda, duhovno čedo otvara svoje srce duhovnom ocu, otkriva najdublje, najskrivenije tajne, svoje najintimnije želje i dela, čak i ona koja ni samom sebi ne bi priznao,koje ne bi rekao ni najbližem prijatelju. Iz ovih razloga, ispovednik mora imati apsolutno poštovanje za ukazano mu poverenje.

Ovo poverenje se gradi vremenom, ali i činjenicom da je ispovednik strogo vezan (do same smrti) od strane božanske i Svete Kanonske Crkve, da ispoveđene mu grehove ne sme nikome otkriti.

Za ispovest postoje opšta upustva, ali duhovno vođstvo koje svaka duša zahteva je potpuno individualna stvar. Svaka osoba je bez presedana,sa posebnom psihosintezom, drugačijeg karaktera, različitih potencijala i mogućnosti, ograničenja, tendencija, tolerancije, znanja, potreba. Uz blagodat Božiju i Božije prosvetljenje ispovednik mora da raspozna sve ove karakteristike kako bi mogao da pomogne osobi da se ona ispovedi na najbolji mogući način.  S vremena na vreme biće potrebna blagostost dok će u nekim prilikama ispovednik morati da bude i strog.

Ista stvar se ne može primeniti na svakoj osobi. Ispovednik ne treba da bude strog kako bi ljudi govorili da je on takav. Isto tako on ne bi trebalo da bude uvek preterano popustljiv, kako bi bio rado biran duhovni otac mnogima.  Ono što se od njega traži jeste strah Božiji, razboritost, poštenje, poniznost, rasuđivanje, razumevanje i molitva.

Epitimija nije uvek potrebna. Ona nije namenjena da kazni. Epitimija je edukativna po prirodi. Epitimija nije data da bi se smanjila uvreda naneta Bogu, niti da bi smo manje grešni izašli pred lice Božanske pravde. To je potpuno jeretičko učenje. Epitimija se obično sprovodi kod lažnog pokajanja sa namerom da probudi svest o veličini nečijeg greha. Prema Pravoslavnom učenju greh nije toliko prestup zakona kao što je nedostatak ljubavi prema Bogu.

„Imaj ljubavi, pa čini šta god želiš,“ imao je običaj da kaže Blaženi Avgustin.

Zakon se sprovodi u cilju završetka pokajanja, zbog čega otac Atanasije sa Meteora zna da kaže:
„ Kao što ispovednik nema prava da izrekne javno nečije grehe, tako ni osoba nad kojom se sprovodi određeni kanon ne sme da javno govori o  tome. Ispovednik je posrdnik između onoga ko se ispoveda i Boga. Tokom ispovesti on se prema čoveku ne odnosi kao psiholog ili naučnik. On se odnosi kao sveštenik, kao iskusni lekar, kao brižan otac. Kada sluša grehe on u istom momentu moli Boga da mu da prosvetljenje, kako bi ispravno posavetovao onog ko se ispoveda i dao mu najbolji lek. Takođe moli Boga da mu da prosvetljenje da proceni stepen i kvalitet ispovesti.“

Ispovednik ne sme da ispoveda sa preteranom radoznalošću, sumnjom, zavišću, sa dozom nadmoći, arogancijom, ne sme biti ravnodušan, nepromišljen, neoprezan i umoran da sluša. Poniznost, ljubav i pažnja ispovednika znatno će pomoći osobi koja se ispoveda.

Ispovednik ne bi trebalo da traži previše, niti da postavlja nepotrebno indirektna pitanja.

On posebno mora da prekine svako detaljno ispovedanje različitih grehova (posebno onih telesnih), pa čak i otkrivanje imena saučesnika, kako bi zaštitio sebe. Takođe osoba koja se ispoveda ne bi trebalo da se plaši , da okleva ili da se oseća neprijatno da svoje grehe ispovedi; treba da oseća poštovanje, poverenje i da uvažava ispovednika. Ova klima uzajamnog poštovanja i poverenja mora da bude inspirisana i razvijana od strane duhovnika.

Naša Sveta Crkva jeste Telo Hristovo. Ona je velika bolnica za ozdravljenje nežnih, grehom izranjavanjih duša, mesto za vidanje rana koje su nam nanele otrovne demonske zamke i strasti.

Naša Crkva nije filijala za društvene delatnosti niti se takmiči sa ustanovama za socijalni rad. Naravno, ona ne osporava dobronamernost i značaj ovih institucija kao ni činjenicu da ona sama ne nudi ove „usluge“ obilno, zadivljujuće, čudesno. Crkva je davalac života, izbavljenje i spasenje vernih, kroz njihovo učešće u Svetim Tajnama.

„Sveštenikov Epitrahilj je instrument“ kako je starac Pajsije Svetogorac znao da kaže „koji ojačava čoveka; to je hirurški skalpel koji odseca strasti. Namenjen za službu ljudima,  pruža lečenje i spasenje.“
Bog koristi sveštenika za opraštanje čoveku. To je očigledno navedeno u otpusnom blagoslovu: “ Neka ti Gospod Bog oprosti sva sagrešenja tvoja i ja nedostojni vlašću koju mi je On dao opraštam ti i razrešavam te svih tvojih grehova. U Ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.“ Greh koji nije bio ispoveđen i dalje će opterećivati osobu, čak i u budućem veku.

Grehe koji su jednom ispoveđeni ne treba ponovo ispovedati. To bi značilo da osoba ne veruje u blagodat ove Svete Tajne. Gospod je, naravno, svestan svih grehova, ali je zbog njihovog opraštanja, skrušenosti, i prave duhovne terapije ustanovo da ih treba glasno izreći -  ispovediti.

Po Sv. Nikodimu Svetogorcu: „Ispovest je voljna verbalna radnja, gde se otkrivaju zla dela, reči i pomisli, direktno, bez stida, pred duhovnim ocem.“ Ovaj Bogom odabran Svetac objašnjava kratko i jasno da priznavanje grehova mora da bude voljno, slobodno, bez napora duhovnika da što više „izvuče“ iz osobe koja se ispoveda. Ispovest nisu isprazne reči, već čista svest koliko smo povredili i rastužili Boga svojim grehovima. Ne trebamo na ispovesti pokazivati preteranu sentimentalnost, a još manje licemerje i malodušne suze.

Istinsko pokajanje podrazumeva unutrašnji kolaps, mržnju prema grehu, ljubav ka vrlinama i zahvalnost prema Bogu - Darodavcu svakog dobra. Akuzatorna ispovest podrazumeva odgovornu ispovest, bez pokušaja opravdavanja, izvrdavanja, prevare, neodgovornosti, izigravanja žrtvenog jarca, sa iskrenim osećanjem sramote i samoponiženja koja sa sobom nosi takozvanu „radosnu tugu“ ili „radosnu ožalošćenost“. Direktna ispovest podrazumeva priznavanje grehova sa potpunom iskrenošću, direktno i precizno, srčano i smelo.

Često se dešava da tokom ispovesti jedan izbegava da prizna svoje greške. Svoj pad i svoje slabosti pokušava da opravda mnogogovorljivošću,  predugačkim opisima želi da skrene pažnju  sa njegovog dela odgovornosti, iskrivljuje istinu – ili čak okrivljuje druge – sve zarad očuvanja (čak i u tom času ispovesti) svog super-ega. Ispovest „bez srama“ jeste prikaz našeg istinitog lica.

Sramotu je dobro imati, ali pre nego učinimo greha a ne posle. Kažu da će nas sramota koju osećamo prilikom ispovesti oslobodi sramote u dan Stračnog Suda, jer za sve one grehove koje  sveštenik razreši neće nam ponovo biti suđeno. Direktno priznavanje grehova podrazumeva da budemo jasni, specifični, iskreni i uz odluku da više nikada ne ponovimo grehe koje smo ispovedili.

Pored toga, ispovest mora da bude jedna kontinuirana radnja, tako da strasti koje se u nama ne osnažujemo, već da ih na takav način brže iskorenjujemo. Stari gresi neće biti u potpunosti odstranjeni iz našeg pamćenja, već će sećanje na njih usloviti redovno samopraćenje, samoposmatranje, samosvest o našoj grehovnosti i osećaj sramote. Božanska milost neće odstupiti,a demonske klopke biće mnogo lakše izbeći; sećanje na smrt neće izgledati toliko strašno.

Druga stvar koja se takođe često primećuje – i mi ovo priznajemo sa dubokim bolom i velikom ljubavlju – jeste da besede nisu uvek pravoslavne kako bi trebalo da bude. Drugim rečima, one samo uspevaju da zvuče kao komentar na nevažne vesti. Sveti propoved se tako pretvara u još jednu televizijsku emisiju gde možemo emitovati naše mišljenje o dnevnim događajima i pojavama.

Pravoslavna propoved je ipak po svojoj prirodi eklisiološka, hristološka, spasonosna i korisna za dušu. Propoved o pokajanju koja je dostavljena nama preko Proroka Svetog Jovana Krstitelja, Gospoda Ispusa Hrista, i svih Svetih ostaje i u ove dane prikladna i neophodna.

Osnovni preduslov za učestvovanje u Svetim Tajnama i za uzlazni duhovni put jeste očišćenje srce od raznih grehova, duha pohlepe i ostalog što današnje potrošačko društvo nudi; očišćenje od Bogom prezrenog duha gordosti u svetu samoljublja, individualizma, ponosa, nečovekoljublja, drskosti, nastranosti, demonski zlih misli, fantazija, nečistih maštanja i škodljive sumnje i zavisti.


Čisto srce je danas redak ukras – u bratskim ili bračnim odnosima, u odnosima sa kolegama, u prijateljstvu, u razgovorima, u mislima, u željama, pastirskom pozivu.  Takozvani masovni mediji lagano propadaju i postaju samo izvori zagađenja.

Zaboravljena je asketska trezvenost, tradicioanlna štediljivost, jednostavnost i hrabrost. Sve ovo je dovelo do „zagađenja“ duše, njenog racionalističkog rasuđivanja, dok je snaga volje postala ozbiljno uništena, i kao takva vodi oslabljenu osobu prema zlu, bez ikakvih prepreka i ograničenja.

Danas preovladavaju izgovori za naše strasti, samoopravdanje, ulepšavanje greha a svi oni nalaze potporu u savremenoj psihologiji. Priznavanje grehova smatra se slabošću i pogrešnim. Stalno samoopravdavanje, kao i prebacivanje odgovornosti na nekog drugog stvorili su čoveka koji je zbunjen, podeljen, uznemiren, jadan, samozaljubljen, izložen stalnim đavolskim napadima i povredama.

Danas preovladava „ludi racionalizam“, koji Jevanđeljske vrline i Saborne Kanone posmatra u skladu sa svojim potrebama i željama. Ljudi prema sebi prilagođavaju Crkvom ustanovljena pravila posta, uzdržavanja, rađanja, morala, skromnosti, poštenja i urednosti.

Imajući u vidu sve ovo rečeno – od kojeg ni jedno nije bilo suvišno – verujemo da biti ispovednik u današnjem vremenu nije ni malo lako. Propusti zahtevaju katehizaciju, ponovnu evangelizaciju, duhovni trening, kao i duhovnika u cilju  zadobijanja moćnih antitela protiv demonskih sila. Otpor, reakcija i suočavanje sa trenutnom neosvećenošću, sekualrizacijom,  heroizmom, eudaimonizmom, i gomilanjem bogatstva su imperativ. Mlada genaracija je u potrebi za posebnom pažnjom, uputstvima, ljubavlju s obzirom da njihovo vaspitanje nije bilo od pomoći da postanu svesni značaja i svrhe života ili praznine, nesloge, bezakonja i tame greha.

Još jedan ozbiljan problem- čaki za nas Hrišćane – jeste potreba za manjim radom i životom bez ikakvih problema. Mi smo u potrazi za onim ko će poneti naš krst. Mi odbijamo da ga sami ponesemo. Nemamo nikakvu predstavu o dubini i širini tog krsta; s poštvanjem se klanjamo pred krstom u Crkvi, prekrstimo se ali ne prihvatamo naš lični krst.

Mi poštujemo Svetitelje i Svete Mučenike, ali sami ne želimo da potrpimo bilo kakve poteškoće, bilo kakva odlaganja, probleme. Post je isuviše težak zadatak, ogorčeni smo kad  smo bolesni, ne tolerišemo bilo kakve oštre reči, čak ni kada smo krivi, pa kako bismo mogli tolerisati eventualne nepravde, klevete, progone, izbeglištvo, kao što su naši Sveti činili? Neosporna je činjenica da je savremeni, sekularni duh praktičnosti, lagodnosti, potrošnje znatno uticao na meru duhovnog života. Uopšte govoreći, mi tražimo neasketsko Hrišcanstvo – neasketsko Pravoslavlje koje međutim kao svoju osnovu ima asketsko Jevanđelje.

Jedan drugi problem našeg vremena jeste da se čovek morbidno i nepotrebno oslanja na logiku, intelekt, znanje, lične sudove –  na krajnje zamornu racinalizaciju. Naša crkva ne kultiviše i ne proizvodi intelektualce. Za nas, racionalizacija nije filozofski mentalitet, nego krajnje grešno usmereni životni pogledi – forma ateizma- jer racionalizacija je suprotna zapovesti stavljanja naše vere, nade, ljubavi i poverenja u Boga. Racionalista svemu sudi koristeći „filter“ svog sopstvenog uma, koristi svoj suvereni ego kao epicentar i nedaje mesta poverenju u Božansko proviđenje, Božansku milost i Božansku pomoć.

Smatrajući sebe nepogrešivim, racionalista ne dozvoljava Bogu da interveniše u njegovom životu, pa još Mu i sudi. Na taj način on nema potrebu da se ispoveda. Sveti Simeon Novi Bogolsov kaže da onaj koji veruje da nije pao ni u jedan greh doživeo je najveći pad i nalazi se u zabludi – grehu najvećem od svih. Neki novi teolozi govore o „problemu nerazumevanja“ a ne o „ grehu“. Njihova želja je da otupe prirodne proteste svesti tz. savest. Samodovoljnost pojedinih vernika, onih koji redovno dolaze u crkvu, onih koji poste može ponekad biti i krajnje latentni farisejski stav, odnosno mišljenje da „oni nisu kao ostali“ i  stoga nemaju potrebe da se ispovedaju.

Po Svetim Ocima najveće od svih zala jesete ponos. U skladu sa rečima Sv. Jovana Lestvičnika, to je majka svih strasti, od kojih su prve taština i samoopravdavanje. Ponos je oblik poricanja Boga;  to je izum zlog demona, nastaje kao rezultat suviška laskanja i pohvala. Za uzvrat dovodi do čovekovog onesposobljavanja i iscrpljenosti. Bog prezire ljutnju, bes, licemerje, nedostatak saosećanja, hulu. Ponos je strast koja je zastrašujuća, moćna  i koja se teško leči.

Ponos je takođe jaka u mnogo čemu, ima mnogo lica. Ona se manifestuje kao hvalisavost, uobraženost, arogantnost, drskost, tvrdoglavost, samovažnost, megalomanija, ambicioznost, samoljubljivost, kao sujeta, pohlepa, želja za vođstvom. Takođe ponos se manifestuje kao samozadovoljstvo, bezobrazluk, nepoštovanje, otvorenost, neosetljivost, kontradiktornost, samovolja, neposlušnost, sarkazam, tvroglavost, poniženje, perfekcionizam i preosetljivost. Konačno, ponos može dovesti do nepokajanja.

Jezik, kao instrument ponosa često se oglašava kroz nekontrolisane, duge, beskorisne priče, ogovaranje, budlaštine, uobraženost, neiskrenost, indirektnost, licemernost, podrugljivost.

Od sedam smrtnih grehova proizilaze mnoge druge strasti. Pošto smo pomenuli najbliže potomke ponosa, možemo ubrojati još i pohlepu koja rađa ljubav prema novcu, škrtost, nedostatak ljubavi, okamenjeno srce, prevare, zelenaštvo, nepravde, podmićivanje, kockanje. Bludničenje se manifestuje bezbrojnim primerima kao što je zavist – nepoštenje i zlo, nezasitost, proždrljivost, gnev, kao i kroz nemarnost i  nebrigu.

Posebnu požnju treba obratiti na mnoge neortodoksne elemente u porodičnom životu. Izbegavanje radjanja dece,  idealizovanje jednog deteta (što je produžetak roditeljskog ega), prezaštićenost dece, ili stalno posmatranje dečijih postupaka i njihovo neljudsko ugnjetavanje trebaju biti takođe razmotreni od strane duhovnika.

Brak je arena za vežbanje poniznosti, međusobnog poštovanja i slobode, a  ne paralelan put dva egocentrika. Đavo se jako veseli kada nema praštanja ljudskim slabostima i svakodnevnim greškama.

Roditelji će značajno pomoći svojoj deci ne preteranom ljubaznošću van kuće, već mirnim, trezvenim ponašanjem i svakodnevnom ljubavlju u kući. Učestvovanje dece zajedno sa roditeljima u Svetoj Tajni Ispovesti utvrdiće ih u Božanskoj milosti iskustvenog života u Crkvi Hristovoj.

Kada roditelji zamole za oproštaj sa iskrenošću oni istovremeno uče svoju decu skromnosti koja uništava sve demonske zamke. U domaćinstvu u kojem ljubav, sloga, razumevanje, poniznost i mir cvetaju, blagoslov Božiji je uvek prisutan. Takav dom postaje kao tvrđava otporna na zlo u svetu. Vaspitavanje dece sa elementom svakodnevnog opraštanja stvara zdravo porodično ognjište, koje će ih inspirisati i ojačati za dalji život.


Jedna druga, velika stvar koja predstavlja prepreku za pokajanje i ispovest je samoopravdanje, koje muči mnoge ljude u Crkvi. Njena osnova je, kao što smo pomenuli ranije, demonski ponos. Klasičan primer je farisej iz Jevanđeljske priče.

Samoopravdavajuća osoba ima naizgled pozitivne karakteristike. Ume da se hvali i željan je da ga hvale. Srećan je kada mu laskaju i kada ponižava druge. On je preterano samopouzdan, on se opravdava i veruje da je Bog dužan da ga nagradi. Na duže staze, on je jadan i bedan, jer  tim svojim jadnim stanjem i druge čini jadnima. On je posednut nervozom i uznemiren, zahtevan je, samozarobljenik svojih strasti.Ovo su sve tendencije koje mu neće dozvoliti da otvori vrata duše za božansku milost.

Naslednik ponosa jeste osuda, koja je nažalost navika mnogih Hrišćana, koji brinu više o drugima nego o sebi. Ovo je fenomen našeg vremena i društva koje gura ljude da stalno promatraju druge, a ne sebe.

Moderna zanimanja i aktivnosti savremenog čoveka ne dozvoljavaju mu da uči, da razmišlja, da se moli, da razvije samosvest, samokritiku, samokontrolu i sećanje na smrt.

Takozvani masovni mediji su neprestano zaokupljeni skandalima, uporno i opširno se baveći ljudskim strastima, gresima i greškama drugih ljudi.

Ovakve stvari provociraju, inpresioniraju, iako ne izazivaju direktni skandal, one ipak opterećuju dušu i misli prljavštinom. One nas zapravo uveravaju da smo bolji od onih koje reklamiraju, i mi počinjemo da verujemo tome. Dakle osoba postaje naviknuta na ravnodušnost  i prolaznu svakodnevicu, ne tražeći sebi uzora u svecima i herojima. Ovo je dokaz kakve vrednosti preovladavaju  u današnjem vremenu – bacajući blato u lice drugoga ljudi se truju pakošću, mržnjom, neprijateljstvom, zavišću, ravnodušnošću.

Sveti Maksim Ispovednik navodi da onaj ko stalno pažljivo ispituje tuđe grehe, ili ko sudi braći svojoj na osnovu sumnje samo, nije ni počeo da se kaje, niti je počeo da razotkriva sopstvene grehe.

Mnoge i razne stvari se još mogu reći, ali na kraju svega samo jedna stvar je bitna: naše spasenje, za koje se možemo boriti samo dok smo na ovoj zemlji. Spasenje se postiže samo kroz iskreno pokajanje i čistu ispovest.

Pokajanje ne otvara samo vrata Nebeskog Raja, već i jednog zemaljskog raja, sa delimičnim predukusom neizrecive radosti, beskrajne vladavine nebesa i predivnog mira. Oni koji održavaju praksu redovnog ispovedanja mogu istinski biti srećni ljudi, smireni, mirotvorci, vesnici pokajanja, vaskrsenja, promene, slobode, sa milošću i blagoslovom Božijim u njihovim dušama i životima. „Božija darežljiva milost pretvara vuka u jagnje,“ kaže Sv. Jovan Zlatousti.

Ni jedan greh ne može prevazići Božiju ljubav.

Nema takvog grešnika koji ne može postati Svetitelj, samo ako to želi. To je dokazano bezbrojnim imenima koja su upisana u knjigu Svetih.

Ispovednik sluša ispovest i razrešava onog ko se ispoveda pod njegovim svetim Epitrahiljem. Međutim, on ne može sebe ispovediti; ne može staviti Epitrahilj na svoju glavu, kako bi dobio oproštaj na isti način. On obavezno mora da klekne ispod drugog Epitrahilja, kako bi ispovedio svoje grehe i bio razrešen.

Na takav način duhovni zakon funkcioniše. Taj zakon je Božija milost i mudrost ustanovila. Mi ne možemo ispovedati druge već sebe same. Trebamo  da u životu primenjujemo ono o čemu propoveda naša Sveta Crkva. Ne možemo da govorimo o pokajanju a da pokajanje sami ne pokazujemo, da govorimo o ispovesti, a da se ne ispovedamo. Niko ne može samog sebe da oslobodi krivice greha. Nepromišljeni, neposlušni, neokajani, neispoveđeni su ozbiljan problem današnje Crkve.

Draga braćo i sestre, ispovednikov Epitrahilj može biti čudotvoran skalpel za odstranjivanje malignih tumora: može podići mrtve, obnoviti i promeniti nedoličan svet, doneti radost kako na zemlju tako i na Nebo. Naša Crkva je poverila ovaj veliki poziv, sveti poziv, našim sveštenicima a ne anđelima, da bi smo mi bili u stanju da im pristupimo sa lakoćom i bez straha, kao sapatnicima i onima koji će lakše razumeti naše stanje.

Sve ovo gore navedeno napisano je iskreno, ni malo ne pridajući važnost sebi. Pisao je ove redove grešnik, koji ne teži da ovim postane učitelj već onaj ko saoseća, ko se bori, ko pati zajedno sa vama. Ovo je samo bila njegova želja da vas potseti jednostavnom, neumetničkom rečju na tradiciju naše Svete majke Crkve, na uvek pravovremeni značaj božanstveno protkane i Bogom blagoslovene Tajne Pokajanja, Bogom date i dozovljene Svete Tajne Ispovesti.

Monah Mojsije Svetogorac, Pokajanje i Ispovest, publikacija Solun.

SVETI JOVAN ZLATOUSTI O DUHOVIMA I LUTAJUĆIM DUŠAMA

Rečeno je, „A kad umre siromah (Lazar), odnesoše ga anđeli," (Luka 16:22). Ovdje, prije nego što nastavim, želim da otklonim pogrešan utisak iz vašega uma. Činjenica je da, oni manje poučeni, misle da duše onih koji umru nasilnom smrću postaju lutajuće duše (ili demoni*).

Ali to nije tako. Ponavljam, to nije tako. Ne postaju duše onih koji su umrli nasilnom smrću demoni, već duše onih koji žive u grijehu. Nije njihova priroda promijenjena, već u svojim žudnjama oni podražavaju zlu prirodu demona. Ukazujući Jevrejima upravo na ovo, Hristos je rekao: „Vaš je otac đavo;“ (Jovan 8:44). On je rekao da su oni djeca đavola, ne zato što su se promijenili u prirodu kakva je njegova, već stoga što su činili stvari kao što su njegove. Zato On dodaje: „i slasti oca svog hoćete da činite“. Takođe Jovan kaže: „Porodi aspidini! Ko kaza vama da bježite od gnjeva koji ide? Rodite dakle rod dostojan pokajanja. I ne mislite i ne govorite u sebi: Imamo oca Avrama;“ (Matej 3:7-9). Pismo je, dakle, naviklo da temelji zakone odnosa, ne na osnovu prirodnog porijekla, već na odnosu dobrog ili lošeg karaktera. Za one koji pokazuju sličnost u ponašanju ili činjenju, Pismo ih proglašava za njihovog sina ili brata.

Ali zbog čega je đavo uveo ovo opako kazivanje? Zato da bi potkopao slavu mučenika. Zato što su i oni umrli nasilnom smrću, on je ovo učinio u namjeri širenja slabog mišljenja o njima. On ovo, međutim, nije u mogućnosti da izvrši. Mučenici ostaju sa svojom slavom. Međutim, on želi da prođe jedna druga, teža stvar. On je, svojim sredstvima, ubijedio vračeve koji rade posao za njega, da ubijaju mnogu nevinu djecu, očekujući da oni postanu lutajuće duše i na kraju njihove sluge. Ali ove teorije su lažne – ponavljam, one su lažne. Šta onda ako demoni kažu, „Ja sam duh tog i tog monaha“? Ništa, zar da povjerujem u tu teoriju zbog ovoga, budući da zli duhovi to govore kako bi prevarili one koji ih slušaju.

Iz tog razloga je Sveti Pavle zaustavio njihova usta, čak i onda kada su govorili istinu, kako ne bi, pod tim izgovorom, u neko drugo vrijeme pomiješali laž sa istinom i još da se smatraju vrijednim priznanja. Jer kada su oni rekli: „Ovi su ljudi sluge Boga Najvišeg, koji javljaju nama put spasenja.“ (Djela 16:17), ražalošćen u duši on prekori vračaru i zapovijedi demonima da izađu. Šta je đavo tamo rekao, „Ovi su ljudi sluge Boga Najvišeg“? Bilo kako bilo, obzirom da su mnogi slabi duhom i ne mogu uvijek znati kako da pravilno odluče vezano za stvari koje govore demoni, on je odmah zaustavio bilo šta vjerodostojno u njima. „Ako“, on ukazuje, „ti si onaj u sramoti, ti nemaš slobodu govora: ćuti i ne otvaraj svoja usta; nije tvoje da propovijedaš; to je privilegija apostola. Zašto si prisvojio za sebe ono što nije tvoje? Ćuti! Ti si otpao od slave.“ Istu stvar je i Hristos uradio kada mu je Mu zli duh rekao, „Znam Te ko si,“ (Marko 1:24; Luka 4:24). On ga je ukorio sa velikom oštrinom, učeči nas da nikada ne slušamo duhove, čak ni onda kada govore istinu. Naučivši ovo, stoga, ne vjerujmo uopšte zlim duhovima, čak ni onda kada govore istinu; izbjegavajmo ih i odvraćajmo. Slušanje učenja i čuvanje istine trebaju da se uče sa preciznošću, ne od zlih duhova, već iz Svetog Pisma.

Da bi pokazali da nije istina da duša, kada se odvaja od tijela, dolazi pod vlast zlih duhova, slušajte šta govori Sveti Pavle: „Jer koji umre oprosti se od grijeha“ (Rim. 6:7), što znači da on više ne griješi. Jer dok duša boravi u tijelu đavo može da koristi nasilje protiv nje, i sasvim je jasno da to ne može kada duša napusti tijelo. Kako onda, oni kažu, ljudi griješe, ukoliko se nad njima ne vrši nikakvo nasilje? Oni griješe dobrovoljno i namjerno, predajući se bez prisile i prinude. Sve ovo dokazuju oni koji su prevazišli smicalice đavola. Tako [Satana] nije mogao da ubijedi Jova da izgovori bilo kakve bogohulne riječi, iako je pokušavao na hiljade načina. Zato se ispoljava da je u našoj moći da budemo podložni uticaju njegovih savjeta ili da ne budemo podložni; i da nismo neminovno pod njegovom samovoljom. Ne samo iz onoga što je upravo rečeno, već iz parabole, sasvim je očigledno da duše kada napuštaju tijelo ne ostaju ovdje, već su odmah odvedene. I čujte kako je to pokazano: „Zbilo se,“ rečeno je, „da je on umro, i da su ga anđeli odveli.“ Ne samo duše odabranih, već i duše grešnika su odvedene. Ovo je takođe jasno i iz primjera o drugom bogatom čovjeku. Kada je njegova zemlja obilno rodila, on je mislio u sebi: „Šta ću činiti? Evo ovo ću činiti: srušiću žitnice svoje i načiniću veće;“ (Luka 12:18). Ovo stanje uma ne može biti bjednije. On je uistinu srušio svoje žitnice; jer bezbjedna skladišta nisu sagrađena od kamenih zidova; ona su „usta siromašnih“. Ali ovaj čovjek je ovo zanemario, jer je bio zauzet kamenim zidovima. Šta mu je, međutim, Bog rekao? „Bezumniče! Ovu noć uzeće dušu tvoju od tebe“. Pribilježite još i ovo: u jednom pasusu je rečeno da dušu odnose anđeli; u drugom, da „oni to traže“; u kasnijem slučaju oni ih odvode kao zatvorenike; u prijašnjem, oni ih čuvaju i sprovode kao krunisanog pobjednika. I kao što je borac u areni, primivši dosta rana, prekriven krvlju, njegova glava biva ovjenčana krunom, a oni koji spremno stoje do njega uznose ga i sa velikim aplauzom i pohvalama nose ga kući vičući i diveći mu se. Na ovaj način su anđeli jednom prilikom odveli Lazara. Međutim, u drugom slučaju strašne sile, vjerovatno poslane u tu svrhu, iziskuju duše. Jer ne može duša sama od sebe napustiti ovaj život, zaista, ona to nije u stanju. Kao što trebamo vodiča kada putujemo iz jednog grada u drugi, mnogo više vođstva treba duši od onih koji je sprovode, onda kada se duša odvoji od tijela, i uzdiže prema budućem mjestu prebivanja. Iz ovog razloga ona se često uzdiže i onda ponovo tone u dubine ispod, strahujući i drhteći jer napušta tijelo. Svijest o grijehu sve nas probija, ponajviše u tom času kada trebamo biti odvedeni, odatle na račun koji se plaća, prema strašnom sudu. Onda, ako je čovjek bio pljačkaš, ako je bio srebroljubac, ako je bio ohol, ako je nepravedno bio nečiji neprijatelj, ako je počinio bilo koji drugi grijeh, sav teret krivice se iznosi na svjetlo, i stavlja mu se pred oči uzrokujući duhovno pokajanje. I kao što su oni koji žive u zatvoru u stalnoj žalosti i bolu, naročito onog dana kada ih dalje odvode i sprovode na mjesto suđenja, i stavljaju ih na traku, čuju glas sudije u sebi; kao što su tada puni straha, i čini se da nisu bolji od mrtvaca, njihova duša, iako u velikim mukama zbog svakog trenutka grešnog djela, mnogo je više povrijeđena kada treba da požuri da izađe.


* δαίμονες, na novijem grčkom, obično znači odvajanje duša ljudi; na starijem grčkom, duhovi čuvari ili negdje potčinjena božanstva. Ovdje se obično prevodi kao lutajuće duše. 

Izvor: Parabola o bogatom čovjeku i Lazaru, Druga besjeda (odlomak). 

 

ČAK I SVETI IMAJU LJUDSKE POTREBE



Mitropolit limasolski Atanasije 
 
Pre mnogo godina, kada sam bio u Katunakiji (to je kameniti predeo koji se nalazi na jugoistoku svetogorskog poluostrva) često sam odlazio velikom, savremenom starcu svetoga života, ocu Jefremu Katunakijskom, koga su popularno zvali papa Jefrem.
Nisam siguran da će se u našem vremenu ponovo roditi starac poput njega. Bio je delatelj neprestane molitve, stalno ispunjen blagodaću Božijom.

Jednom kada smo ga posetili u njegovoj keliji, požalio se da je umoran od Katunakije i izrazio želju da se preseli u Monoksilitis na neko vreme. Monoksilitis je oblast koja se nalazi na granici sa Svetom Gorom. To je dolina između dve planine puna borove šume, vinograda, maslinjaka, sa protočnom vodom – raj na zemlji. Rekao je: “Želim da odem tamo i odmorim se. Ovde u Katunakiji ne postoji ništa drugo sem stene i molitve, molitve i stene, iz dana u dan… Stvarno sam umoran. Treba mi promena.”

Bio sam iznenađen kada sam ovo čuo. Pitao sam se kako je moguće da jedan starac ima želju da promeni svoju sredinu, da ode u Monoksilitis. Mogao sam da razumem da mladi monasi poput nas imaju potrebe takve vrste. Ali kako je bilo moguće da ovaj veliki, sveti starac, u čijem je životu Bog bio stalno prisutan, ima takvih potreba? Tada sam shvatio da su čak i sveti starci ljudska bića podvrgnuta zakonu promene.

Kasnije sam čuo da je Josif Isihast (+1959), starac papa Jefrema, imao slične potrebe tokom svog života. Starac Jefrem nam je lično ispričao da je njegov starac prošao kroz period duboke tuge i mnogih iskušenja. Jednoga dana kazao je učeniku Jefremu: “Papa Jefreme, idi i dovedi  Vasilija da nas malo zabavi.” Vasilij je bio mirjanin koji je živeo i radio u blizini skita Svete Ane. Bio je jednostavan čovek, ali poznat po svojim nečuvenim lažima. U njegovom prisustvu svako se smejao grohotom. Sablaznio sam se o ovakvu molbu.  “Kako je moguće”, zapitao se, “da starac ima potrebu za ludom kakav je Vasilij? Zašto ne može da uradi nešto drugo, na primer - da se više moli?”

Kao što se može videti, čak i sveti su povremeno imali takve potrebe zbog svoje ljudske prirode.
(Iz knjige Kirijaka C. Markidesa “Darovi pustinje: zaboravljeni put hrišćanske duhovnosti”, str. 116-117)
 

PREPODOBNI JUSTIN ĆELIJSKI: ZA DUŠOM CVEĆA




Cveće – koliko slatkih tajni! Koliko prijatnih tajni! Kada čovekovo saznanje prohodi vidljive svetove, pocrni od tuge; a kada se kosne cveća – zablista, zasija, zaraduje se. Jer, cveće – to je radost za naše ljudsko saznanje. Sve može biti gorko, samo je tu neka čudesna slast, u cveću. Ima u tome nekog božanskog magnetizma, što dušu vuče neki raskoš. Jeste li primetili, ljudi obično svoju pretstavu o raju vezuju sa cvećem.Nije li cveće – najskriveniji ostatak izgubljenog raja? Nije li u njemu raj najviše sačuvao sebe i preneo kroz vekove do nas? Zato je valjda i med od cveća! Rajska slast, i duša raja – probija se kroz cveće, izbegavajući da se sretne sa ljudskim zlom. Jer naše zlo, i jeste pakao, najpre za cveće. Jer je najosetljivije, jar je najrajskije od svega što postoji u vidljivim svetovima. Ako hoćete da se u ovom svetu osetite kao u raju – živite među cvećem, sa cvećem, cvećem: njegovim dahom i njegovim duhom. Cveće – najjači simvol, i najizrazitiji, nekadanjeg raja, nečeg rajskog.

I najmani cvet – koliko rajskog u njemu! Najmanji cvet – čitav raj! A sve što je rajsko, rajsko je nekom slatkom beskonačnošću, nekom milom besmrtnošću. Gle, po jedna slatka beskrajnost, po jedna mila besmrtnost se zavila, sakrila, primirila u svakom cvetu, i najmanjem i najvećem. A svaka beskrajnost je rod sa svima beskrajnostima božanskim. I mi, kroz najmanje i sa najmanjim putujemokroz beskrajno i beskonačno. Pogled ti pao na majušni cvetić nezaboravka, i gle, ti si zaronio u bezmernubeskrajnost, usplovio u sve beskrajnosti. I nezaboravak plavi – kao plavi čunić nosi i prenosi tvoju dšu i iskrcavana obalu beskonačnosti. To Bog učinio, da čovek ne bi bio sam, mali, već uvek, sa beskrajnim, beskonačnim = besmrtnim. A kroza sve to sa – večnim. I kroz beskrajno malo, majušno, posećuje nas po nešto beskonačno, besmrtno, božansko. Bog nas je sa svake strane zatvorio beskrajnim, beskrajno velikim, neizmernim. I mi smo, u stvari, po svemu beskrajni, beskonačni, besmrtni. Između malih majušnih cvetića i zvezda, koje su svetlosni cvetovi,stojimo i krećemo se mi ljudi. Pogledajte, i svuda ćete ugledati nju – beskrajnu, beskonačnu, i samimtim – večnu tajnu, jednu istu, razlivenu svuda i po svemu i kroza sve.


Šaputala je mimoza:
Ljudi, vi ne vidite moju dušu kao što ne vidite ni svoju; a njome živite vi, njome živim i ja. To su naše najneposrednije stvarnosti. Ja bih vam se ispovedila, ali vi nemate dovoljno fin sluh da biste me čuli, i dovoljno fino saznanje da biste me razumeli. Zasađena sam rukom nevidljivog nebeskog Rukosadnika. Kroz mene On je razlioneku svoju tajnu; i u meni ima više neba nego zemlje, - zar to ne osećate? Čini mi se, treba da imate vid ravan svevidu da biste dokraja sagledali tajnu moga bića. Vama je neophodan Svevideći da biste mi dušu videli, i Sveznajući da biste je saznali, i Svečujući da biste je čuli.

Zagledajte u moje nerve, u moju nervaturu: u njoj se vrši prelaz nebeskog u zemaljsko, natprirodnog u prirodno. A vi mislite, da sam sva od prirode, od onoga što vi ljudi nazivate prirodom, a ne vidite da je u meni natprirodno postalo prirodnim. Ta i sva priroda nije drugo nego – natprirodno probraženo u prirodno. Ljudi proglašavaju: prirodom, prirodu! – i time završavaju krug svojih misli, svojih istraživanja, svojih argumenata. Kao da su te reči neko objašnjenje. To je isto kao kada bi kazali: sunce je sunce, zato što je sunce; plavo je plavo, zato što je plavo; slavuj je slavuj, zato što je slavuj; čovek je čovek, zato što je čovek. Time se ništa ne objašnjava niti dokazuje, već samo posredno priznaje neznanje...   Da, ništa natprirodnije od prirode. Ajde, opervazite mi to što nazivate prirodom. I šta od “prirodnog” uđe u vaš razum, u vaša čula? Sva je priroda u suštini natprirodna, jer živi nekim tajanstvenim silama, čije izvore ne znamo i čije zalihe ne spoznajemo. I vi se ljudi još trudite da logikom objasnite prirodu. I govorite: logika, logika! A šta je to – logika, šta je to – logično?Sve sama nepoznanja do nepoznate u nerazmrsivoj jednačini života.

Poslednjom tajnom svoga bića, sve je cveće – natprirodno. Najtajanstvenijim, no najživljim korenom svoga bića mi se držimo za nebo, nevidljivo živimo nebom. I vidljivo! Gle, nama treba mnogo sunca, i svetlosti nebeske, mnogo zvezda i njihove svetlosti, mnogo neba i njegovog plavetnila, da bismo mogle živeti ovde, na zemlji, u “prirodi”. Ta i mi smo prelaz natprirodnog u prirodno!

Zašto da to bude privilegija samo ljudskog bića, ljudske logike, ljudske logosnosti? I u nama je Logos /=Hristos – Jn.  1, 1–3/, i Logika Božja, i Smisao.Zar vas sklop našeg lista ne iznenađuje, i ne zaprepašćuje? Ta vi još ne znate, otkuda boje u svetu, i otkuda tolike nijanse boja? Vi ne možete našu tajnu ni da domislite, ni da doosetite. Tajnom svojom mi smo sakriveni u natprirodi; zar ne?

Evo: moja osetljivost! Kako je vi objašnjavate svojom “logikom? Čim ko dodirne jedan moj listić, svi za njim polegnu; a kada sam na livadi, čim jedan stručak dodirne neko, on učini da svi po svoj livadi polegnu, signalizirajući upasnost. Aparat prirode vrlo komplikovan, i osetljiv: na dodir, pa i na dah. Kad dahne, kad uzdahne vazduh, listići se skupljaju, savijaju, kao skrivaju, i onda grančica za grančicom. Primam najfinije zvuke. Aparatura najfinija, nervi zapanjuju. Vene od daha, vene od ružnog pogleda, od ružne čovekove misli, od prljavog osećanja. A kako li se oseća u ognjenom moru našeg ljudskog, našeg zemaljskog zla? Od najmanjeg napada, uvrede, ja se stresem, i – umirem. Jer sam od najfinije građe. Zemlja, zar ne znate – podnožje neba.  


Bosiljak je pevušio:
Miris me vezuje sa svetom. Ja osećam: veza ovog sveta si mirisom. Ko mi dade tu mirisavu dušu? Veza sa  - Bogom; veza sa vidljivim svetom. Ja doživljavam to čudo: Srce sveta ulazi u mene, i u vodu. O, to osećanje! Miris, zar to nije čudo? Veliko čudo Božje? Čime to miris – miriše? Zemlja ne miriše, a srce miris – meni! Oprostite mi tu zagonetku! Bosiljak u ovom svetu – u smrdljivoj bari, u prikrajku.


Petonija je govorila:
Ja mirisom živim. Tu su svi moji unutrašnji svetovi. I kad umirem – kroz miris umirem. Kroz miris dišem i izdišem. I kroz miris umirem: bez agonije, bez ropca, bez grčeva. Moji miris/i/ putuju kroz nežnost. A svaka moja pora, to je prozor na mojoj mirisnoj duši. A duša moja – sva je u menii oko mene. Duša mi je sva od mirisa. Kad me miris napusti – ja umrem. Takva sam ja. A ko je to Plavi nada mnom. Plavi, ja tebi šaljem svoju dušu. Nađi joj novu krunicu – moju besmrtnost! Ja volim takvu besmrtnost, žeđ srcu. Ah, u mom rečniku nema mnogo reči, jer mnogo osećam. Samo nekoliko reči: miris, duša, ljubav, besmrtnost.
Moj miris, otima se za suncem: predveče juri za njim, što je zašlo, skrilo se. Prolazi li čovek pored cveta sa rđavom mišlju: prolazi sa požarom, od koga vene cvet. Nečist pogled padne li na list, pada kao raspaljeni žar.


Đurđevak je zvonio:
Najsitniji sam cvet, a znate kroz mene je prostrujala neka slatka sila, sigurno božanska. Ja sam uzdrhtao – to je Logos /= Hristos/ prošao kroz mene, i ja sam se osetio živim, postojećim. Biti, to je slast i sladost i radost. Jer me to vezuje sa Logosom. A vi ljudi, vi sve mislite: mi smo mrtvi, mi cveće. A gle, kroz nas živi reč Božanskog Logosa; time smo mirisavi, time – besmrtni.

Znate, ja sam vezan sa nebom više nego li vi. Moj miris, ta u njemu ima više neba i sunca nego li u ljudskim mislima, osećanjima. I sa unutrašnjim tajnama zemlje ja sam u srodstvu, jer me one hrane svojim sokovima. Duša mi je mirisna, jer je to reč Logosa, a reč – Logosa, nosi u sebi i širi sobom miro božansko. A miris – to je nešto vaistinu božansko, natprirodno. Jer naš miris, to je naša duša; izdahnemo li, on ide Bogu, koji ga čuva u besmrtnim riznicama.

Mi cveće, gledamo na vas ljude, i tražimo sličnosti sa vama. Ima je samo u jednome: u vašoj bogolikoj duši, u vašoj logosnoj /=hristolikoj/ duši – tu se, samo tu dodirujemo. Ali, većim delom svoga bića vi se ljudi otiskujete u neki strašan mrak, u neki strašan smrad. To ukoliko bežite od Logosa i od nas.

Znate, i vi ste ljudi mirisavi, i vi mirišete – samo molitvom, ljubavlju. Molitva i ljubav, to su miris, neprolazni miris vaše ljudske duše, ljudskog bića. Ja đurđevak osećam da đurđevski miris bije iz vas kada ste na molitvi i u ljubavi.

Uh, ali, bi ljudi – vi ste nesretnici smrad ove planete, kad ste zli. Zlo – smrdi. Zlo je najodvratniji smrad. Ni jedno biće nad zemljom i na zemlji ne može da ima čulo mirisa kad su ljudi zli. Mi smo vaši dobrotvori, veći no vi naši: mi prečišćujemo vazduh za vas; udišemo ugljendioksid, da se ne biste otrovali. Mi smo na taj način vaši lekari, i vaši lekovi: lekari duša i tela. Ne gordite se na nas! Bog nas je tako srodio: Umetnik Svemudri!

-------------------------------------------------------------

 *Rukopis nađen u ostavštini Ave Justina, pisan olovkom, na 4 strane belog papira, olovkom, brzopisom, kako je Ava obično pisao (gde su izvesna slova povezivana brzim potezom olovke, a neka ostajala nedopisana do kraja), pa je posle skoro uvek ovakve tekstove prepisivao poznatim krasnopisom. Ovaj lirski tekst, samo “nabrosak”, prepun biblijsko-jevanđelskog, pravoslavnog kosmizma, unutar Avine novozavetne Logosologije, nije prepisivan ni ispravljan. – Na drugim manjim listićima njegovim, stoji zapis olovkom: “Za dušom cveća” i onda kraći zapisi, poput ovog: “organske materije u listu nazivamo lisni nervi ili lisna rebra. Svi skupa nervi jednog lista čine nervaturu lista” itd. (i u zagradi: St. Jakovljević, Botanika, str. 47). – Pretpostavljamo da ovaj ogled potiče iz doba (pred-u-oko-po-ratnog) i raspoloženja, kad je nastao i tekst “Srna u izgubljenom raju” u Filosofskim urvinama, ali u tu, od njega samog, sabranu zbirku tekstova nije unet, verovatno jer je ostao nedovršen. - Ep. At.

Preuzeto iz časopisa “Svetigora”, januar 2008. godine